Pišem ovaj blog nakon već bogatog iskustva volontiranja od punih… dva mjeseca?! Ok, zvuči pomalo kontradiktorno, no ipak mi dopustite da vam objasnim.Bio je to mjesec travanj, priroda se zazelenila, a KultAkt je objavio poziv za nove članove i volontere. Nakon kratkog premišljanja, odlučujem popuniti obrazac. Prijašnja iskustva u suradnji s civilnim sektorom naučila su me da su udruge izvrsne platforme za upoznavanje pozitivnih i sposobnih pojedinaca te za sudjelovanje na izvedbi kvalitetnih i originalnih projekata. Vremena imam, motivacije imam, sposobnosti i znanja – nadam se da imam, dakle ovo je idealna prilika da stvorim nova prijateljstva i naučim nešto pomažući obogatiti kulturnu ponudu grada.

Pozvaše me ti KultAktovci na intervju i kažu mi – „Bio bi super u odnosima s javnošću.“ Odgovorih im ja na to – „Može.“

I tako dolazi prvi tjedan nakon pristupanja udruzi. I to odmah radno,  s projektom Dan kulturne raznolikosti. Uvidio sam da je to prekrasna prilika da sudjelujem u organizaciji i provedbi projekta koji je blizak mojim stručnim interesima interkulturnog obrazovanja. Ne razmišljam previše, nego se odmah javljam da bih volio pomoći kako god znam i umijem.

Slijede prvi volonterski sati – širimo prošlogodišnji piknik s novim idejama i stvaramo konačan projekt „Dan kulturne raznolikosti“, tražimo dozvole, sponzore, organiziramo aktivnosti, koordiniramo suradnike, brinemo se oko vremenskih prilika, odgađamo zbog vremenskih prilika, predstavljamo udrugu na „Gledaj (u)druge“  i danima otvorenih vrata, reklamiramo event, printamo plakate, lijepimo plakate, dogovaramo se oko logistike… i malo po malo, dolazi 27. svibnja.

Dolazi ta subota i izvedba svega na čemu sam tjednima radio, malo imam tremu. Hoće li sve proći kako sam se nadao? Ljudi polako stižu, knedla u grlu. Uskoro je knedla ipak progutana, ljudi je sve više, smiju se, zabavljaju – to je to. Fotografiram ljude i snimam video za popratne sadržaje te kroz to pratim i bilježim ljudske emocije. Gledam kako se sav trud ostvaruje i ispunjen sam srećom. Isplatilo se.

Do tada sam tri tjedna proveo pomažući u organizaciji i tekućim pripremama projekta. Samo tri tjedna, no u potpunosti sam se navukao na rješavanje izazova i suradnju s ostalim članovima. Okružen divnim ljudima i obogaćen godinama vrijednog iskustva komprimiranih u tri tjedna, odlazim s eventa i stižem kući. Sretan, no ipak malo umoran – liježem i spavam poštenih 10 sati.

Budim se u nedjelju i pitam se – „Kad će više sljedeći projekt?“

Na svu sreću, vrlo brzo.

Nikica Torbica

Nikica Torbica

Volonter

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obvezna polja označena su znakom *